O smirenosti i mudrosti...
Dakle, žurba je osobina lakomislenih, nevještih, nepromišljenih i neznalica koji nemaju pozitivno razmišljanje, niti ispravno rezonuju stvari. Suprotno tome, sporost je također pokuđena i ona je osobina lijenih osoba i neradnika i ona može da'ijama prouzrokovati prolazak i propust vrlo vrijednih šansi, te neiskorištavanje pogodnih prilika i situacija preko kojih se mogla podpomoći da'va ili, u najmanju ruku postići pozitivni i važni rezultati.
Uzvišeni Allah u pogledu pokuđenosti žurbe kaže: «Čovjek nekada dovom kojom želi hajr priziva nešto što je loše po njega (zlo); zaista je čovjek nagao (požuruje stvari)» (Prijevod značenja Sure El-Isra, 11. ajet).
Od primjera pokuđene žurbe su i slijedeći:
- požurivanje sa hvaljenjem i kuđenjem pojedinih ljudi bez njihove provjere ili upoznavanja s njima;
- požurivanje sa optužbom prije pribavljanja jasnih i dovoljnih dokaza za to;
- još opasnije od toga je požurivanje sa osudom čovjeka da je nevjernik (tekfir) bez provođenja precizno utvrđenih šerijatskih odrednica i pravila;
- požurivanje sa davanjem fetve prije razumijevanja pitanja;
- požurivanje sa govorom prije razmišljanja o posljedicama govora;
- požurivanje sa zauzimanjem određenih stavova prema nekim pojedincima i grupama.
Iz navedenog se izuzima žurba u onome u čemu nema sumnje da je hajr, a to su vidovi pokornosti. Uzvišeni Allah s.w.t. hvaleći Poslanika sallallahu alejhi we sellem kaže: «Oni su se trudili (žurili), da što više dobro učine.» (El-Enbija, 16. ajet).
U drugom ajetu Allah s.w.t. kaže: « I požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje.» (Ali Imran, 133.ajet).
Poslanik sallallahu alejhi we sellem u jednom hadisu kaže: «Polaganost je u svakoj stvari dobra, osim u poslovima ahireta» (Ebu Davud i Hakim).
Također, postoje neki poslovi kod kojih se traži da se požuri sa njihovim izvršavanjima, pa je onda mudrost požuriti, ali se to ne suprotstavlja smirenosti. A što se tiče stvari kod kojih se traži da se urade polako, mudrost je činiti ih tako, ali se ni to ne protivi smirenosti, jer je to relativna stvar i za smirenost ne postoje konstantne vremenske odrednice, nego se ona razlikuje shodno različitim uslovima, situacijama i poslovima.
5. Ustrajnost u šutnji, osim ako je govor hajr
Poslanik sallallahu alejhi we sellem u poznatom hadisu kaže: «Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.»
Kada je Mu'az r.a.upitao: «A hoćemo li biti odgovorni za ono što su naši jezici izgovorili?» Poslanik sallallahu alejhi we sellem je udario rukom od natkoljenicu, a zatim mu rekao: «Jadna ti majka, Mu'aze, hoće li ljudi biti bačeni u Džehennem na svojim nozdrvama osim zbog onoga što su govorili njihovi jezici? Pa ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka se suzdržava od zla (ružnog) govora. Govorite dobro i zaradit ćete nagradu, ili šutite i suzdržavajte se od zla govora i bit ćete mirni (spasit ćete se).» El-Hakim
6. Prikupljanje iskustva i stalne provjere
Muavija r.a. je rekao: »Nema mudrog čovjeka ako nema mnogo iskustva.» (Buhari)
Odnosno, čovjek neće biti mudar sve dok ne isproba mnoge stvari, spozna koristi i štete dok se ne pomiješa sa ostalim ljudima, strpi se na njihove provokacije i uznemiravanja, upozna njihove običaje, ponašanje, njihovu prirodu i njihove probleme. Prema tome, ako se da'ija opskrbi šerijatskim dokazima i znanjem, te kroz raznovsne životne provjere stekne raznoliko i veliko iskustvo o postupanju sa onima koje poziva doći će do vrhunca znanja i postupanja po tom znanju, a to je mudrost.
Predpostavlja se da je mudrost toga što su vjerovjesnici bili pastiri u tome što su preko tih stada sticali iskustva, uvježbavali se i eksperimentirali sa stadima, te tako se pripremili za vođenje ljudi, a poslije toga i da'vu. Pa, kada su se sreli sa ljudima i kada bi boravili sa njima, znali su njohovu prirodu i strpljivo su podnosili njihova uznemiravanja i tako se opskrbili mudrošću.
7. Čuvanje od onoga što šteti mudrosti
Od tih stvari su najvažnije slijedeće:
- nedovoljno ihlasa (neiskrenost);
- nerad po znanju;
- slijeđenje strasti;
- žurba, nasilje i nepravda prema drugome;
- brza ljutnja;
- krutost u situacijama koje zahtijevaju blagost i obrnuto;
- neznanje u pogledu Allahove vjere i Njegovih zakona.
Zaista je hikmet (mudrost), uz veliki trud koji uložimo kako bismo se njome okitili i uz napore da ostvarimo puteve njenog sticanja teško postići i ona nije omogućena svakome. Ona je Allahova blagodat koju On daje nakon što čovjek ispuni sve ove predispozicije, kao što kaže Uzvišeni Allah: «On daje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost data, dato mu je veliko dobro. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni.» ( El-Bekare, 269. ajet).
